Jedna ista scena, dva potpuno različita doživljaja čitaoca — i to je, čini se, najpouzdaniji deo ove priče, jer oba tabora su, ruku na srce, prepisala istu agencijsku vest, samo su joj dodali različit šlag. Za jedne je ovo bila čista dirljivost — starijoj gospođi je pozlilo, Vučić je sišao sa bine, prišao nosilima, dobio poljubac i izjavio da bi „sad zaplakao“. Sve je to i zabeleženo, i niko to ne spori. Problem nastaje kad treba odlučiti da li je ovo trenutak za maramicu ili za podignutu obrvu. Umesto da nam kažu da li je gospođi sada dobro, ponudili su nam hronologiju nesvestica kao dokaz teze da je reč o obrascu, a ne o pojedinačnom događaju. Tako imamo jednu stranu koja plače a da nije ni pokisla, i drugu koja broji padove kao da vodi statistiku umesto da prepriča vest. Istina je, kao i obično, negde na nosilima između njih — gospođi je, srećom, prema svim izvorima, bilo bolje, a čitaocu ostaje da sam proceni da li je dirnut scenom ili frekvencijom njenog ponavljanja.