Republička izborna komisija je sinoć obavila posao kakav retko ko ume da opiše na dva tako različita načina. Jedna vest je nabijena brojevima kao glasački listić potpisima — tu su i 481.157 odštampanih primeraka, i 949 biračkih mesta, i tačna nijansa roze za rusku i svetlozelene za goransku manjinu. Čovek pomisli da čita uputstvo za farbanje stana, a ne izveštaj sa sednice. Druga vest je, pak, odlučila da čitaocu uštedi vreme i nervozu oko detalja. Doneta su „rešenja“, usvojene su „odluke“, a šta tačno piše u njima — ostaje tajna dobro čuvana kao boja listića za goransku manjinu pre nego što je neko odlučio da je ipak otkrije. Na kraju teksta čeka poziv da se pridružite diskusiji, što je pomalo kao pozvati nekog na debatu o filmu koji još nije gledao. Između ova dva pristupa stoji ista sednica, isti RIK i ista večer u kojoj je, izgleda, jedna redakcija brojala listiće, a druga brojala reči koje može da uštedi. Oboje su, na svoj način, izveštavali o demokratiji — jedni s lenjirom, drugi sa škarama. Jedino u čemu se oba teksta slažu bez greške jeste da se nešto zaista desilo 8. novembra — mada, ako je suditi po jednom izvoru, moglo je to da bude i tajna formula za izbor boje papira.