Dok je u Prištini jedna zgrada bila opkoljena, u redakcijama su se dešavale dve sasvim različite priče. Jedni su čitaocima servirali naslov pun uzvika i etničkih odrednica, sa video-dokazima kako se poslanik prebacuje preko ograde kao na atletskom mitingu. Drugi su, kao da izveštavaju sa sednice skupštinskog odbora, strpljivo nabrajali tačke dnevnog reda i citirali poslanike koji objašnjavaju nadležnosti Specijalizovanih veća. Činjenice, kad se operu od prideva, ipak ostaju iste: protest je zahtevao usvajanje izmena zakona, bacana je pirotehnika, a poslanicima nije dozvoljeno da izađu dok se nacrt ne izglasa u drugom čitanju. Čak i rok postoji — predsednik mora biti izabran do sutra, inače sledi raspuštanje skupštine, što zvuči kao idealan recept za mirno jutro. Jedna strana je odlučila da dramu prikaže kroz fizičku akciju — ljudi preko ograde, voda po policiji, razbijena stakla. Druga je dramu sačuvala za fusnotu, uz mirno nabrajanje da je „došlo do incidenta“ dok je kordon već stajao ispred ulaza, kao da je reč o saobraćajnom zastoju. Oba tabora su se, čini se, dogovorila samo oko jedne stvari — da objasne čitaocu šta piše u nacrtu zakona, iako bi iz jednog teksta pomislili da je reč o uličnoj bici, a iz drugog da je u pitanju obična rasprava o amandmanima. Istina, kao i obično, sedi negde između razbijenog stakla i jednoglasno usvojenog nacrta — samo što do nje čitalac mora sam da se probije, slično poslanicima kroz ogradu.