Dok je jedan ruski milijarder sedeo u tranzitu na aerodromu u Tivtu i čekao let koji neće stići do Beograda, srpski i crnogorski mediji su, svaki na svoj način, odlučili šta je tu najvažnije. Čovek je propustio let, ali bar znamo da je 1980. godine uspešno završio fakultet. Ovde biografija prestaje da postoji — kao da je čovek nikao niotkuda, pravo na aerodrom u Tivtu, sa torbom punom sankcija. Ono oko čega se svi slažu jeste suštinski najmanje spektakularan deo priče: milijarder je zadržan, dao je izjavu policiji i otišao kući, dok rešenje o zabrani ulaska, kako kažu, tek treba da stigne poštom. Birokratija, i kada je reč o sankcionisanim rudarskim magnatima, i dalje ide svojim tempom — pismom, na kućnu adresu. Tako je jedan propušteni let za Beograd za jedne postao prilika za biografski portret vredan Nobelove nagrade za rudarstvo, a za druge dokaz da je investicija u hotel možda manje o odmoru, a više o diskreciji. Jedina žrtva u celoj priči ostaje čitalac, koji sad zna i kad je čovek diplomirao, i koliko mu je zemljište koštalo, ali ne i da li će ikada sleteti u Beograd.