Dok je jedna banka u Paragvaju tonula, mediji su se takmičili ko će bolje da opiše kako tone. N1 je, s druge strane, prvo pustio predsednika da se obrati naciji, pa tek onda dodao da banka ima tri miliona klijenata, što je, matematički gledano, duplo upečatljivija brojka — samo stigne kasnije, kad je drama već prošla. Kurir voli dramaturgiju parlamentarne rasprave i bivšeg predsednika koji „javno podržava“ smenu — zvuči kao da neko gura domine, a ne kao politički proces. N1, pak, ima slabost prema predsedničkim video-porukama pune reči poput „stabilnost“ i „demokratske institucije“, kao da je ostavka zapravo čin državničke brige, a ne posledica propale banke. Na kraju, oba medija su se složila oko najvažnije stvari: novca nema, predsednika nema, a narod čeka da mu neko vrati pristup sopstvenom računu. Mediji su, međutim, stigli prvi — svako na svoj način, i svako sa svojom verzijom ko je kriv za ono što se, izgleda, svima podjednako dogodilo.