Beogradska arena je sinoć ponovo bila centar zbivanja, a mediji su, svako na svoj način, zabeležili istorijski trenutak — mada ne baš isti. Informer je odlučio da priču ispriča kroz oči građanina koji je, posle 26 godina pauze, odlučio da izađe na izbore. Njegova ispovest o 5. oktobru, televizijskim duelima i brizi za „ozlojeđene“ sugrađane zvuči kao scena iz porodičnog filma — emotivno, lično, bez ijednog banera u kadru. Njihova pažnja bila je usmerena na logistiku: ko je doneo šatore, ko je okačio baner, i da li su zaposleni u javnim preduzećima možda stigli na skup malo motivisaniji nego inače. Podsetnik na martovske dnevnice za statiste dat je kao fusnota, ali fusnota koja se, čini se, ne zaboravlja. Tako imamo dva paralelna sveta: u jednom čovek plače od sreće što posle 26 godina glasa, u drugom ljudi broje šatore i sumnjaju da li je neko dobio dnevnicu da aplaudira. Jedino u čemu se sve redakcije slažu bez ostatka jeste da je Robert Fico zaista došao. Ostalo je, kao i uvek, stvar ugla gledanja — i toga da li gledate u srce publike ili u broj belih šatora.