Prištinski trg Skenderbeg već četvrtu noć zaredom igra ulogu pozornice, a dva medija sede u različitim redovima gledališta. Drugi je poneo dvogled i notes za atmosferu. Vratio se sa zastavama, patriotskim pesmama iz razglasa i preciznim brojkama — 25, 25, 18, 13 godina zatvora, ime po ime, kazna po kazna. Zahtevi demonstranata mu, izgleda, nisu upali u kadar, kao da je neko odlučio da je dovoljno pokazati transparente, a reči ostaviti maštovitosti čitalaca. Tako imamo situaciju u kojoj bi čitalac jednog medija saznao tačno šta traže ljudi na trgu, ali ne bi imao pojma zašto su tamo uopšte niti koliko je ko dobio; dok bi čitalac drugog medija znao presudu do detalja, ali bi ostao u nedoumici šta se to tačno traži od premijera i ministarke. Oba teksta se slažu da je reč o nekoliko hiljada ljudi, na istom trgu, zbog iste presude — što je i više nego što bismo očekivali od dva medija koja izveštavaju o istom događaju. Ostalo je, izgleda, stvar ukusa: da li vas zanima šta ljudi traže ili šta pevaju dok to ne traže naglas.