Željko Obradović je, kao što to proslavljeni treneri s vremena na vreme rade, prokomentarisao izbore u domovini — i uspeo da istom rečenicom zadovolji i one koji žele suvu vest i one koji žele epsku pripovest. Nikakvih dodatnih fusnota, nikakvog istorijskog uvoda — kao da je čovek komentarisao rezultat prijateljske utakmice, a ne izbore posle kojih se, sudeći po drugim izvorima, slavilo po ulicama. N1 je, s druge strane, istu izjavu uramio kao da najavljuje dokumentarac. Tu saznajemo da je Obradović govorio „nepuna dva meseca od tragedije“, da je pokret „bio u povoju“, da je u pitanju „poraz režima“ i da se trener oglasio „dan nakon“ istorijskog preokreta. Isti čovek, ista rečenica — samo što je u jednoj verziji usput svratio da kaže par reči novinarima, a u drugoj progovorio sa postamenta istorije. Ono oko čega se, ironično, baš niko ne spori jeste da je Obradović zaista rekao ono što je rekao — da je srećan, da želi mladima sve najbolje i da zemlja mora da bude demokratska. Razlika je samo u tome koliko je metara konteksta trebalo ispred i iza te rečenice da bi se ona objavila. Jedni su se potrudili da vest bude kratka koliko i poluvreme. Drugi su joj dali uvod, zaplet i epilog, kao da je sam Obradović trebalo da osvoji još jednu titulu da bi mu verovali na reč.