U Valjevu se u isti dan dogodilo dvoje — bar prema tome ko je pisao vest. Jedni su čuli Aleksandra Vučića kako govori o sudbini Srbije, o ogromnom novcu koji je „neko spolja ubacio“ i o milijardu i 300 miliona evra datih nevladinim organizacijama u poslednjih pet godina. Drugi su stajali ispred, gde je kordon policije, marica i žandarmerija pratila građane koji su se okupili da izraze nezadovoljstvo, dok je student za N1 ispričao da ga je inspektor povukao za ruku i pokušao da mu uzme telefon. Kao da je trg bio prazan, a kamere gledale samo u jednom pravcu. N1 i Nova.rs su, sa druge strane, objavili tekst koji je, sudeći po rečenicama, pisao isti reporter — ili bar neko ko je čitao isti izveštaj. Vučićev govor tu stane u jednu rečenicu, dok legitimisanje, štand koji nije ni postavljen i „opsadno stanje u gradu“ dobijaju svaki detalj. Obe strane se slažu da se skup dogodio, da je bilo i protesta, i da je puštena pesma „Tri poljupca hoću ja“ kao odgovor na bakljadu — što je, priznaćete, redak trenutak muzičkog konsenzusa u srpskoj politici. Sve ostalo zavisi od toga da li ste gledali trg ili ono što je ispred njega. Jedno je sigurno — u Valjevu te večeri niko nije bio bez posla. Ni Vučić, ni policija, ni novinari koji su morali da biraju na koju stranu trga da okrenu kameru.