Rim je konačno otvorio vrata podzemne galerije Trajanovih termi i pokazao svetu freske i mozaike stare skoro dve hiljade godina. Stručnjaci su oduševljeni, gradonačelnik je svečan, a mi smo naučili da je „Veliki mozaik“ visok 15 metara i da prikazuje lučki grad iz ptičje perspektive — samo, niko ne zna koji je to grad. Ni posle iskopavanja iz devedesetih, ni posle restauracije, ostaje ista rečenica koju su prenele obe redakcije: „Ne znamo koji je to grad, ali morao je biti posebno poznat u to vreme.“ Prava utopljena literarna nada za sva istorijska nagađanja na kafskim ćaskanjima. Kurir je, kao i uvek, odlučio da stvar začini rečju „spektakularan“ već u naslovu, kao da freske same po sebi, stare dva milenijuma, nisu dovoljno ubedljive bez pojačivača. N1 je, s druge strane, izabrao suvlji pristup — bez pridevske gimnastike, ali zato sa sopstvenom malom arheološkom zagonetkom u tekstu: rečenicom „Rima Roberto Gualtijeri“, gde je grad i gradonačelnik spojeni u jedno biće, verovatno novi lik u rimskoj mitologiji. Oba teksta se, uostalom, slažu tačka po tačku, uključujući i onaj deo o petnaest posetilaca po grupi — valjda da freske ne dožive stres od gomile pre nego što naučnici završe merenje vlažnosti. Sve u svemu, ulaz je ograničen, grad na fresci nepoznat, a jedino što je sigurno jeste da će i posle ovog otkrića novinari nastaviti da otkrivaju sopstvene, sitnije misterije — poput toga gde nestaju slova iz naslova.