Ponedeljak ujutru, negde u Vašingtonu: agenti HSI-ja pokucaju na vrata, pokažu nalog, i od tog trenutka dve redakcije kao da su pratile dva različita jutra. Ekonomično, priznaćete. Tu imamo kongresmenku koja na mrežama poručuje da je „dobra“ i da „neće dozvoliti da je ućutkaju“, njen kabinet koji raciju naziva „skandaloznom zloupotrebom ovlašćenja“, i kolege iz stranke koje je ocenjuju kao „duboko uznemirujuću“. O decembarskoj priči sa „bratom“ — ni reči, kao da se taj deo scenarija izgubio negde između redakcija. Oba teksta se slažu da je HSI zaista sproveo pretres, da ga je odobrilo Ministarstvo pravde i da je u pitanju dokumentacija stara koliko i samo detinjstvo kongresmenke. Sve ostalo zavisi od toga da li čitate medij koji voli da citira predsednika ili medij koji voli da citira njegove kritičare. Jedna strana nam je dala obilje citata o porodičnim vezama, druga obilje citata o demokratiji u opasnosti — a dokumenta iz detinjstva, ona zbog kojih je sve počelo, ostala su, kao i obično, najmanje citirana strana priče.