Dok je ruska agencija Tas mirno javila da je Vitkofa na aerodromu Pulkovo dočekao specijalni izaslanik, pojedini domaći mediji su iz te vesti uspeli da izvuku čitav istorijski trenutak — sa uzvičnikom, naravno, jer bez njega se ni jedna diplomatska poseta ne broji ozbiljno. Sa druge strane, mediji koji vole da budu uzdržaniji doneli su vest koja zvuči kao saopštenje za štampu — Putin je „u načelu“ pristao, piše se, što je diplomatski izraz za „videćemo“, a datum je stavljen posle 10. novembra, čime je sva hitnoća iz prve vesti elegantno isparila. Zanimljivo je i to da je jedna strana odlučila da detaljno prenese Trampove ocene o tome ko „mora da želi“ mir, dok je druga ta ista dramaturgija zamenila suvim navodom o oslobađanju jednog američkog državljanina — kao da je neko odlučio da ponos prepusti drugima, a vest prepusti činjenicama. Oba izveštaja se, srećom, slažu oko osnovnog — Vitkof je zaista sleteo, zaista se sastao sa ruskim rukovodstvom, i zaista se priča o nastavku pregovora. Razlika je samo u tome da li to zvuči kao početak kraja rata ili kao još jedan sastanak posle kojeg sledi — novi sastanak. Jedno je sigurno: dok jedni broje sate do istorijske odluke, drugi već broje dane do 10. Kalendar, bar za sada, ne laže nijednu stranu.