Kad se čitalac probije kroz dramatične najave, otkriva da je suština mnogo mirnija i, iskreno, mnogo simpatičnija. Da li je to trzavica ili samo roditeljstvo uz štopericu, ostaje nejasno. Najdirljiviji deo priče je priznanje da Topić nikada nije imao srca da ćerki lično ukaže na grešku — umesto toga, govorio bi to „nekom drugom, u njenom prisustvu“. Tehnika vredna poštovanja, mada bismo voleli da čujemo šta su ti „neki drugi“ mislili dok im je trener objašnjavao tuđe greške. Oba medija prenose identičan intervju, reč po reč, ali svako bira svoj ugao: jedni dramatizuju porodicu, drugi dodaju poneki detalj o karijeri, poput toga da je Angelina „jedna od najboljih svetskih skakačica uvis“ — podatak koji je, izgleda, manje senzacionalan od toga da je otac ipak otac.