Fusnote su, uostalom, jedini deo teksta koji svi mediji doslovno prepisuju jedni od drugih, pa i od agencija, što ovu priču čini odličnim primerom kako jedna te ista rečenica putuje od portala do portala i usput dobija sve ozbiljniji ton. Dok jedna strana mirno nabraja biografske podatke i sankcije, druga je već stigla do dronova, sofisticirane opreme i teorije da je čitava poseta zapravo bila priprema dokumentarca o viznoj politici EU — što zvuči kao najskuplja turistička reportaža u istoriji Bokokotorskog zaliva. Obe strane se slažu oko suštine: čovek je uhapšen, supruga takođe, a sankcije i nagrada od deset miliona dolara stoje crno na belo. Razlika je samo u tome koliko draži svaka redakcija želi da doda priči koja je, u suštini, ista vest s različitim fontovima uzbuđenja. Jedni biraju oprez i fusnote, drugi dronove i geopolitiku — a čitalac bira kome veruje, što je, čini se, jedina stvarno demokratska odluka u celoj priči.