Raul Gonzales je uradio ono što selektori rade pred kvalifikacije — sastavio spisak igrača. Golmani, krila, pivoti, bekovi, sve podeljeno po linijama kao da se piše raspored za školski čas, a ne za rat. novembra dočekati Estoniju u Novom Sadu, pa tri dana kasnije otputovati u Prešov na Ukrajinu. Obično, uredno, poznato. Estonija i Ukrajina, dve ekipe iz iste kvalifikacione grupe u kojoj je i Island, sada zvuče kao protivnici iz nekog istorijskog spektakla, a ne kao timovi sa kojima se igra prva faza puta ka Portugalu, Španiji i Švajcarskoj 2028. Ista vest, isti spisak, isti datumi — samo ispričano tako mirno da bi čovek pomislio da čita zapisnik sa sastanka. Nijedan uzvičnik, nijedna dramatična reč, kao da je sastavljanje spiska za kvalifikacije nešto što se dešava svaki dan u svačijem životu, a tehnički i jeste. Tako imamo dve verzije iste priče: jednu u kojoj se Dejan Milosavljev i društvo spremaju za Armagedon u Novom Sadu, i drugu u kojoj se, čini se, baš ništa posebno ne dešava. Istina je, kao i obično, negde između — rukometaši idu na dve utakmice, a čitaoci biraju da li žele dozu adrenalina uz jutarnju kafu ili suvoparnu tabelu imena i klubova.