UEfa je u Solunu donela odluku koja je za jedan dan proizvela dva potpuno različita filma. U prvom, sve blista — predsednik se smeje, FSS piše rečenice kao „Evropa dolazi u Beograd“, a čestitke lete na sve strane, uključujući i navijače koji tek treba da saznaju gde će sedeti. U drugom filmu, ista vest stiže uz kranove, prašinu i rečenicu da je gradilište „zamrznuto“, što nije baš idealan opis za objekat koji za tri godine treba da ugosti evropski fudbalski spektakl. Ono oko čega se svi slažu jeste da je finale zakazano za 23. i da će se igrati na Nacionalnom stadionu u Surčinu — to je čvrsto, provereno i niko to ne spori. Razlike počinju odmah posle toga: dok jedna strana broji čestitke, druga broji kranove i radnike, pa se čak i kapacitet stadiona menja u zavisnosti od izvora — 52.000 ili 60.000 mesta, kako kome zgodnije. Cena je posebna priča. Dok prva strana o parama ćuti kao zaliven, druga nudi ceo raspon brojki, od 460 miliona do milijardu evra, kao da je u pitanju nagradna igra „pogodi cifru“. Jedno je sigurno — stadion mora da bude gotov, jer UEFA retko čeka da se sredi teren, dok papirologija i saopštenja stižu mnogo brže od šrafova i armature. Za sada, Beograd ima datum, ima teren u Surčinu i ima dva sasvim različita opisa istog gradilišta. Ostaje da se vidi da li će do 2029. stadion biti gotov brže nego što novinari uspeju da se slože oko toga koliko košta.