Partizan je u Nišu pobedio Radnički 3:2, i to je, izgleda, jedina činjenica oko koje se mediji zaista slažu — što i nije veliko čudo, budući da su obe strane, kako to obično biva, odradile domaći zadatak prepisivanjem iste agencijske vesti. Kurir je stvar rešio na stari dobar način: nabrajanjem. Gol, korner, žuti karton, izmena, gol, promašaj, opet izmena — tekst teče kao zapisnik sudije, a naslov trijumfalno objavljuje da je Partizan „konačno“ pobedio, kao da je klub prethodnih godinu dana igrao isključivo protiv sopstvene odbrane. Nigde objašnjenja zašto je ta reč „konačno“ uopšte tu, samo čista, nepatvorena radost gola za golom. Čak i radost ovde dolazi sa fusnotom i preporukom za dalje praćenje. Tako imamo dve verzije iste pobede: jednu koja broji golove i ne pita se ništa, i drugu koja broji poraze iz prošlosti da bi opravdala sadašnjost. Negde između njih, Partizan je samo odigrao fudbal i pobedio — ali to, izgleda, nije dovoljno zanimljivo ni za jedne ni za druge.