Jedna učenica u Novom Sadu donela je nož u učionicu, i to je, nažalost, sasvim ozbiljna vest. Ono što manje ozbiljno deluje jeste kako su je ispričale dve strane srpskog medijskog neba. Sve to zvuči kao najava trilera, samo što posle te jedne rečenice nema više ničega. Ni datuma, ni konteksta, ni ishoda. Čitalac ostaje s adrenalinom, ali bez informacija. Plemenito, dodano, ali negde između uznemirenja roditelja i „hvala na razumevanju, poverenju i saradnji“ čitalac počinje da se pita da li čita vest ili organizacionu okružnicu. Ono oko čega se, srećom, ne spore jeste suština: nož jeste donet, policija jeste reagovala, oružje je oduzeto, a Centar za socijalni rad i tužilaštvo su obavešteni. To je ono što se zaista desilo. Sve ostalo je stvar stila — jedni biraju da vas uplaše u jednoj rečenici, drugi da vas umire u petnaest pasusa. Negde između te dve krajnosti, verovatno, stoji obična, neuzbudljiva istina.