Napadač je uhapšen, kod njega je pronađen novac, ali ne i novčanik i dokumenta — ta činjenica se, čudom, poklapa u svim izvorima, što je i logično, budući da je i jedna i druga strana prepisala isto saopštenje Filozofskog fakulteta. Tu se, međutim, sličnosti završavaju. Jedna strana je odlučila da čitaocu najpre predstavi biografiju osumnjičenog — osam ranijih osuda, dosije kao roman u nastavcima — i da unapred, pre nego što je iko išta zvanično rekao, proglasi lažju svaku pomisao da bi napad mogao imati drugu pozadinu. Pritom je pola teksta posvećeno onima koji su tu pomisao izgovorili, a tek u prolazu se pomene da je dekanu novac vraćen. Ozbiljno se pobrinula i da citira demanti tužilaštva da napad ima ikakve veze sa politikom, valjda da ne bi ispalo da nešto prećutkuje. I tako, dok jedni broje osude, drugi broje sekunde do trolejbusa, a čitalac ostaje da sam zaključi da li je važnije ko je napadač bio ranije ili kuda je pobegao. Jedno je sigurno — obe strane su, bar ovog puta, čitale isto saopštenje. Pitanje je samo ko ga je pažljivije skraćivao.