Postoje dve verzije ove vesti, baš kao što postoje — prema rečima same Tamare Marković — dva Zdravka Čolića. Drugi Zdravko, onaj kog otkriva Nova.rs, stiže tek na samom kraju teksta, kada Tamara konačno objašnjava šta je mislila pod „dvojicom“ — jedan je onaj sa scene, drugi je onaj koji se „smeje, vozi, šeta, peva, priča, slika, šali“. Obична ljudska opservacija, bez ičeg skandaloznog, ali dovoljno zanimljiva da je jedan medij odluči da je stavi u naslov kao mamac, a drugi da je sačuva za finale. Oba teksta se slažu oko svega bitnog — 16 godina, kasting preko saksofoniste, vrelina od pedeset stepeni u dvorani u Bijeljini, pa čak i majka koja se iznenada pojavljuje u publici. Razlika je samo u tome ko će čitaoca držati u neizvesnosti duže, i ko će mu ranije otkriti da „drugi Zdravko“ uopšte nije senzacija, već samo čovek koji se, kad kamere ugase, ponaša kao — čovek. Na kraju, oba medija su ispričala istu toplu priču o decenijama provedenim na turnejama. Jedan je samo odlučio da je proda kao triler, dok ga je drugi ostavio da bude ono što jeste — lepa uspomena, bez potrebe za naslovom koji obećava više nego što tekst ikada isporuči.